Poetski i prozni kutak
Priredio: Hamid Alić
Prvi prilog
Proljeće polovina aprila 2016. Razmišljam kako da počnem moj prvi prilog. U rukama mi je knjiga ”Sofra bosanske ljepote ” od Ajše Džemile Zahirović. Bosanskohercegovački gradovi u umjetničkoj poeziji naših i stranih pjesnika. Ovo je dvojezična antologija na bosanskom i engleskom jeziku o našim gradovima, mjestima i rjekama. Tradicija BiH je raznovrsna, bogata i protivrječna. Po mišljenju mnogih putopisaca, gradovi kao Sarajevo, Jajce, Mostar i mnogi drugi, gradovi su muzeji pod otvorenim nebom.
Ajša Džemila Zahirović je rođena prvog dana proljeća u srcu starog Sarajeva ( na Vratniku), pravnica po struci, poeta, dugo se bavi istražvanjem poezije pjesnikinja.
Evo njene Posvete čitaocima ove antologije:
Čitaoče, što rukom si ovu knjigu dohvatio ti putnik si što je Bosnu i Hercegovinu pohodio o kojoj se glas dobra, ljepote i njene vječnosti svijetom pronio.
Iz ovog jedinstvenog ružičnjaka
čuj NAJ kako bez piska zvukuje
o tim ljepotama što ih pjesnik kazuje.
Izabrao sam pjesmu iz ove antologije:
O MOSTARU,
Jahao sam konje, ašikovo, pio,
Ali nigda nisam, vako rahat bio.
Gle, veliko sunce uprlo strijele
Na zumbule plave i đule bijele,
Na granate smokve pokraj šedrvana,
Na sevlije vite od od stoljetnih dana,
I tanke munare sred ravna Mostara,
Što se sav bijeli od rosna behara;
Pa ko da bi jedan golem rubin bio,
U hiljadu boja trepti šeher cio,
Dok Neretva plava o krš se razbija,
I srebreni golub nad njome se vija.
Pa još kako ovdje miriše melekša°,
I zelena trava od pamuka mekša,
I bijeli cvijet trešnje i jasmina,
Ko mahala kuda prolazi Emina!
Ah, Emina! Samo tu da mi se javi;
Da joj mrsim svilu uvojaka plavi,
Da izljubim grlo i pod grlom što je,
Pa san kada tiho sklopi oči moje,
Da me maše kitom bijela behara,-
Bi mi tada bio dženet bez karara.
Aleksa Šantć
Objašnjenje nepoznatih rječi:
Sevlije-Čempresi
Melekša- lljubičica
Karar- Prava mjera
Drugi prilog
Ovoga puta rado vam preporučujem nekoliko lirskih pjesama (kasida) iz zbirke ”VRT MILOVANJA” nepoznatog maurskog pjesnika čije ime možda nikad nećemo saznati.
Ove kasde pune rijetkih istančanih mirisa nastale su najvjerovatnije u Španjolskoj, a pronađene su u Timbuktuu u arhivama drevne medrese Sankore 1911. Godine. Ovu zbirku pronašao je i na francuski preveo francuski književnik Fanz Toussaint kad je služio vojsku u Sudanu. Sa francuskog je ovu zbirku preveo Luko Paljetak, hrvatski književnik i akademik. Temea ovih kasida je uglavnom ljubav. One pjevaju o radosti sastanka i tuzi rastanka, o sreći milovanja: to je zaista središnja riječ i ključ svega.Ono što najviše iznenađuje jeste neiscrpan broj nijansi kojim se ista tema varira obasjana uvijek drukčijim osjećanjem, drugim iskustvom i novom situacijom.
NJENO IME
Želiš li znati ime žene koju najviše volim,
misli na ime one zbog koje najviše patih.
Ako se ne možeš nje sjetiti ili je nisi nikad
poznavao, namjesti usne kao za poljubac.
To je način da joj izgovoriš ime.
KRALJICA LJUBAVI
Vidio sam njene oči i one su obasjale moj život zauvijek.
Čuo sam njen glas i sad ne mogu slušati drugu muziku.
Udahnuo sam njen miris i više ne želim pomirisati ružu.
RAVNODUŠNOST
Na stablu njena tijela vise dva plemenita ploda.
Od kad ih kušah ja više nemam mira.
O, Meleče, ako me jednog dana pozoveš u svoje
tamne ponore gdje gledaš muke prokletih, ne
osudi me da jedem gorke zakume zato što milovah
Nedžmine dojke!
Čvrsće i bjelje nego šipci na koje je pao snijeg,
Toplije nego nojeva jaja sakrivena u pijesku,
sazrele u tami njene haljine.
Kad bih imao mudrost Omara Hajama
Rekao bih sebi da će cvjetovi njihovi ubrzo
uvenuti i znao bih se utješiti zbog Nedžmine
ravnodušnosti.
MUDRE MISLI (odabrao Hamid Alić)
Prijatelje stvara sreća a nesreća ih provjerava.
(Seneka)
Ljubav je stvar osjećanja, a ne volje.
Ne mogu voljeti zato sto hoću, a još manje zato što moram
I zato je obavezna ljubav nemoguća.
(Kant)
Postoji samo jedna sreća u životu, a ona se sastoji u tome
Da čovjek voli i bude voljen.
(Georg Sand)
Pobrinite se da dobijete ono što volite, inače će vas
prisiliti da volite ono što dobijete.
(Bernard Shaw)
Nikada nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole, već samo za one koje mi volimo.
(Spinoza)
Odlučio sam se za ljubav, manje je istinito i manje vjerovatno,
Ali je plemenitije i ljepše. Tako sve ima više smisla: i život i smrt.
( Mesa Selimovic)
Imovina je zamka, ono što vjerujemo da imamo to ima nas.
( Balzac)
Najbolja upotreba rječi je šutnja
(Tagora)
Moja duša mora biti najbolje što imam, jer često imam
samo nju.
(……….?)
Suze su poput oluje, poslije njih čovjek je uvijek mirniji:
(Turgenjev)
Treći prilog
Sa ”RUBAIJAMA” meni dragog Omera Hajjama (Khayyam) susreo još u srednjoj školi, prije dobrih 50 godina. Nekim čudom ta knjižica RUBAIJE, u prevodu dr. Fehima Bajraktarevića, sačuvala se do današnjeg dana.
Ovog ljeta prolazeći pored uličnih prodavača knjiga u Brčkom ugledah RUBAJIJE ali u prevodu Safet – bega Bašagića i naravno uzeh da uporedim malo ova dva prevoda. Ne mogu odoljeti a da vam ne prenesem kako je Safet – beg Basagić nabavio RUBAIJE, evo nekoliko kratkih izvoda iz njegovog predgovora, prevodu RUBAIJA (pa tako imate i malo proze i poezije u istom prilogu).
” Jedan dio Kočićeve ulice između gradske vijećnice i Baščaršije u Sarajevu narod naziva Telali, tj. ulica gdje se prodaju i kupuju stare stvari. Kad neko umre tu promet oživi, jer šerijatski sud u ime malodobnih nasljednika pretvara u novac i javnom licitacijom sav pokretni imetak umrlog i predaje na pohranu……….
Kroz Telale vodio me nekada najkraći put od kuće u sabornicu. Godinama sam tuda prolazio i Bog zna, koliko puta vidio dragocjeno pokućstvo bogataša i podeane rutine siromaha kako idu od ruke do ruke, i čuo glas telala kako monotono viče:”Prvi put! Drugi put!” i td. Oko siromašnih rutina okupi se obično nekoliko kupaca, a oko ostavštine bogata pokojnika sjati se kadikad toliko kupaca i znatiželjne svjetine, da se prolaznici moraju gurati, dok prođu ispred telalbašina dućana, gdje se obično i održava licitacija…….
Koliko se sjećam, bilo je u proljeće godine 1915. Idući kroz Telale vidim telalbašu kako drži dvije knjige i viče: ”Kruna, prvi put!” Zastanem i opazim po uvezu, da su rukopisi, pa dobacim kao iz šale: ”Dvije krune!” Netko još primače 20 filira, a ja dignem na tri krune. Telalbaša povika: ”Tri krune, drugi i treći put, teslim!” (prodato).
Uzmem knjige i dadem mu 10 kruna. Čekajući, dok mi vrati kusur, otvorim jedan rukopis i nabasam na naslov: RUBAIJATI Omer Hajjam.
Nađem se u čudu i odmah upitam telala, koji stajaše do mene, čija se to ostavština prodaje. ”Nekakva esnafa” veli mi on. ”Umro je kao samohran bećar, imetak će mu se prodati i otpremiti rođacima u Tursku……..
U jednom rukopisu sakupljena su pjesnička djela glasovitog perziskog mistika Kasimije, a drugi je rukopis antologija i hrestomatija (proučavanje) perzijske mistike…. Među ostalim po rubu je upisao 370 Hajjamovih Rubaija, koje sam pročitao na jedan dušak. I otprije sam poznavao Hajjama, i to po prijevodu od Schacka, koji je sa dosta vještine prepjevao na njemački jezik 336 Rubaija, ali mi istom tada sinu Hajjam u pravoj slici. Njegov duh probudi u meni neko više čuvstvo, koje ni prije ni poslije nisam osjetio ni prema jednom istočnom pjesniku. Hajjamove Rubaije u orginalu, gdje su izlivene sve tajne njegova srca i duše u jednom zvučnom jeziku, drukčije osvajaju negoli najsavremeniji prijevodi. Taj jezik još i danas služi perziskim pjesnicima kao uzor-jezik, a Rubaija kao forma, u koju se odjevaju poletne filozofske misli.”
S vremenom razvio se u meni neki osobit kult prema Hajjamu, koji me potaknu na proučavanje i prevođenje njegovih pjesničkih umotvorina…..
Ko je bio taj čudni pjesnik? Perzijanac iz 11. vijeka, koga Istok slavi kao astronoma, a Zapad kao pjesnika-filozofa. Rodio se oko 1040. po Kristu u Nišaburu. Potpuno mu je ime Gijasuddin Ebulfettah Omer bin Ibrahim s pridjevkom Hajjam. Riječ Hajjam u arapskom jeziku označava čovjeka, koji tka i gradi čadore (šatore). Tkanje čadora bio je zanat Omerove porodice. ..Dobrotvor po imenu Ebu Tahir, je u njemu otkrio talenat i pružio mu materijalnu pomoć, da pohađa školu i temeljito se naobrazi.
Sigurno se zna, da je naš pjesnik u svima znanostima, što su se na Istoku tada predavale, kako vele njegovi biografi, imao dugu ruku, a u astronomiji i matematici nije mu bilo premca u ono doba…….
….. Koliko je do danas poznato, ostavio je iza sebe sljedeća djela:
- Demonstracije algebarskih problema
- O nekim poteškoćama u djelu Euklidovu
- Jedna metafizicka disertacija
- Rubaije
Ta su se djela sačuvala do danas, a sljedeća znamo samo po imenu:
- Melekšahove astronomske tabele
- Demonstracije tačnosti indijskih metoda o vađenju trećeg i četvrtog korjena
- Priručna knjiga o prirodnim znanostima
- O metodi kako se ispituje vrijednost predmeta kićenog draguljima, a da se dragulji ne skidaju
- O definiciji godišnjih doba i uzrocima klimatskih razlika u raznim gradovima i pokrajinama
- Zbirka pjesama na arapskom jeziku, od kojih su do nas doprle samo četiri male kaside
Zna se da je u 83. godini života u Nišaburu zauvjek sklopio oči. Hajjamov prijatelj pjesnik Nizami Arudi pripovjeda da je Hajjam deset godina pred smrt, kad je boravio u Belhu, rekao u društvu: ”Moj će grob biti na mjestu, koje će stabla dva puta u godini posipati cvijećem.” Kad je spomenuti Nizami boravio 12 godina poslije Hajjamove smrti našao mu je zaista grob uz jednu bašču, iz koje su preko ograde šeftelije i kruške (to jest stabla koja cvjetaju u razno doba godine) pružale grane i posipale ga cvijetom. ”Tad sam se veli Nizami sjetio riječi, koje sam čuo od njega u Belhu, i počeo plakati, jer nisam na zemlji našao čovjeka, koji bi mu bio ravan.
Različiti su sudovi suvremenika i poznatijih naraštaja o Hajjamu. Jedni u njemu gledaju zastupnika istine na zemlji, a drugi, kako jedan suvremenik veli, ”nesretnog filozofa, neznabošca i materijalistu.” No i jedni i drugi priznaju mu svestrano obrazovanje, jer je zaista bio veliki u tumačenju Kur’ana i tradicije, u poznavanju arapske i perzijske poezije i kapacitet na polju filozofije i egzaktnih znanosti. Mi ćemo se pozabaviti samo Rubaijama. O njihovu postanku i sudbini ima više mišljenja od Christensena i drugih, ali duhu onoga vremena nijedno ne odgovara. Ljudi sa Zapada ako dugo nisu boravili na Istoku i kretali se u raznim društvima, ne razumiju način života i uživanja istočnih pjesnika i učenjaka, koji su bili odani epikurejstvu ( Antički filozof Epikur filozofiju shvaća kao djelatnost koja istraživanjem i razmišljanjem pomaže u ostvarivanju sreće u životu).
Po predaji i priči evo vam kratke slike toga života i uživanja:
Zamislite momenat, kad sunce plamti u rumenilu i ostavlja posljednje zrake na terasi, pod kojom se stere divna bašča, gdje cvatu ruže i jasmini, pjevaju ptice pjevice i žubore bistri šadrvani. Na toj terasi sjedi pjesnik s nekoliko prijatelja, pred njima je vrč malvazije i nekoliko sudova biranih đakonija za meze. Krčmar stoji podvijenih ruku i pazi na svaki mig pojedinog gosta, da smjesta izvrši zapovijesti. U takvom društvu obično se naređuje pokretom glave ili ruke, da se razgovor ne prekida. Kad svagdanjim radom izmučenim gostima i domaćinu vino ulije energije i dade poleta, obično se jezik razveže i učenim i neukim ljudima. Neuki pjevanjem narodnih pjesama daju oduška svome veselju, a učeni otvaraju razgovor o aktualnim ili znanstvenim pitanjima. Zamislite Hajjama u takvom društvu, pa će vam odmah sinuti pred očima, kako su nastale njegove Rubaije.
Branio je živom riječju svoje nazore, dok je mogao da ne prekorači granice šerijata, a kada je došao u škripac, dozivao je Muzu (u grčkoj mitologiji su zaštitnicE pjesništva) u pomoć i jednom rubaijom rekao, što nebi smio reći u nevezanom govoru. ….
Momenat i razgovor stvarao je rubaije, što će dalje biti s njih, pjesnik nije brinuo. Prijatelji su ih bilježili za uspomenu, a protivnici ih prepisivali, da ga kompromituju u javnosti. Eto kako ih je sačuvano nekoliko stotina, a sigurno ih je dosta izglodao zub vremena i uništila ortodoksna ulema, koja je znala i umjela takve i slične umotvorine predavati vječnom zaboravu…..
Napomena:
Gornji tekst je moj skraćeni izbor iz predgovora Safeta bega Bašagića (Mirza Safet) njegovom prevodu Rubaija.
(Rubaija je kratka, jezgrovita pjesma od četiri stiha (katren ili četverostih) u kome se rimuju prvi, drugi i četvrti stih, a treći, u pravilu, ostaje bez rime. Rubaija je jedna od najkarakterističnijih i najomiljenijih pjesničkih formi u persiskoj poeziji, koju je Hajjam doveo do savršenstva.
Od 226 rubaija (Bašagićev prevod) i 300 Rubaija (Bajraktarevićev prevod) Teško je napraviti najbolji izbor. Evo mog izbora:
Ljubav i vino
° Zbirka poezije i burence vina,
° komad suha kruha – nijema tišina,
° a ja i ti sami – oko nas pustinja,
° To je carstvo, a ne kruna od rubina.
° Krčmarice, toči vina – ta dobar je Bog!
° On dijeli svakog blaga iz obilja svog.
° Ne pravi se farizejem (licemjerom), živi, dok si mlad,
° ako kome nije šteta od užitka tvog!
° I po nebu i po zemlji moje oko leta,
° da pronađe stvar najljepšu ovoga svijeta.
° Ne imade na nebesim’ nijedne zvijezde,
° a na zemlji, ko što ti si, nijednog cvijeta.
° Vino, svirka i djevojke mlade,
° pa još rijeka i cvjetne livade!
° to ti je raj – ne spominji pak’o,
° drugog raja, vjeruj, ne imade!
° Uživanje manjkavo je, gdje god razum vlada,
° pijan čovjek niti očaja, nit se čemu nada.
° Među pijanstvom i tr’jeznošću ima jedno stanje,
° eto, to je život kome robujem od sada.
° Piti vino i pijući obožavati krasna bića,
° e je bolje, već ko sofi odreći se zemnog žića.
° Ako svi u pak’o odu, koji ljube, koji piju –
° niko neće gledat raja ni kušati rajskog pića!
° Ja poznajem p’janstvo, jer sam vino pio,
° zato me je svijet pso’vo i ružio.
° Da se svaki haram kao p’janstvo vidi,
° nebi niko trijezan na svijetu bio.
° Zora je, ustaj, draga, izvore moje sreće,
° pij i sviraj na harfi – kraju se život kreće!
° Ni oni dugo ne žive, što dugo spavati mogu,
° a ni oni, koji su bili, nikad se vratiti neće!
° Ko sjeme ljubavi po grudima sije,
° svaka vjera u njemu jedno čuvstvo grije;
° Ko god se upiše u knjigu ljubavi,
° za obadva svijeta njemu stalo nije!
° Vrijeme je, skut kajanja da polahko svijem,
° i okićen sijedom bradom, da pjesme izvijam.
° Vrč života napuni se sedamdeset puta,
° ako neću sad, ja kad ću čaše da ispijem.
Čovjek i svijet
° Niko nije zavirio – otkad ovaj svijet posta –
° za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta!
° Sedamdeset i dva ljeta danju noću ja razmišljam,
° al ništa ne doznah, nerješena tajna osta!
° Kad jednom na zemlji ne bude nas – svjet će biti svijet,
° kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet.
° I prije, nego smo bili mi – svijet je bio svijet,
° i nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.
° Recimo da si se nauživao svijeta; šta onda?
° i svjetsku tajnu pročitao sa cvijeta; šta onda?
° Recimo, sto ljeta živio si sretno –
° i još da živis sto ljeta; šta onda?
Zato uživajte!
Ovih dana septembra navršava se pet godina od smrti Neđžada Ibrišimovića jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika modernog doba.
Neđžad Ibrišimović je: pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejist, grafičar i vajar.
Rodio se u Sarajevu 20. oktobra 1940. godine, a preminuo 15. septembra 2011. godine. Djetinjstvo je proveo u Žepču. Školu primjenjenih umjetnosti, odsjek vajarstvo, a ztim Filozofski fakultet završio je u Sarajevu.
Čuveni su njegovi romani:Karabeg, Ugursuz, Braća i veziri, te monumentalno djelo Vječnik (za koje je 2005 . godine od društva pisaca BiH bio kandidovan za Ņobelovu nagradu), historijska pripovjest; Zmaj od Bosne, te knjige pripovjedaka: Kuća bez vrata i Bio jednom jedan.
On je pripovjedač i romanopisac, nije napisao puno pjesama, ali je sa pjesmom
”Bosna” dosegao sam vrh poetske vještine.
” U svojoj ”Bosni” Ibrišimović je napisao najljepšu bajku o nama. I mada mi imamo mnogo priča i pjesama koje govore o Bosni, o našoj ljubavi prema Bosni,
o našem bosanskom ponosu, prkosu, o našoj patnji i čistoti duše, mi do ove Ibrišimovićeve pjesme nismo imali bajku o Bosni, uspavanku i budilicu istovremeno, istinu i san – i mehlem. To je najljepše i najnježnije ispjevana priča o nama, priča u kojoj nema mjesta za pesimizam što nas ubija, u kojoj nema mjesta za razočarenja. Ovo je priča od koje se lakše spava, koja nas ugrije i kojoj se primičemo kad nam je hladno, ona je najtoplija i najljudskija pjesma o Bosni, pjesma u kojoj je pjesnik otkrio iskonsku dušu ove zemlje i na dlanu je ponudio svima.” (iz Preporda, 11 februar 2016, Jasmin Hrnjica).
B O S N A
Bosna, to je jedna dobra zemlja, kad plače klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti.
U Bosni ima jedna tišina, u toj tišini jedna njiva
u toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.
Bosna ima Bosanca, kad Bosanac liježe na počinak
on polahko glavu spušta na zemlju, da zemlju ne povrijedi.
Bosna ima majku, Majka se popne iznad pruge
pa mahne mašinovođi
Majka mahne masinovođi, a lokomotiva krisne.
Bosna ima kuću, u kući živi starica, njen osmijeh je ajet o Dženetu
Izuj obuću kad prelaziš, Koranu, Glinu, Savu i Drinu
Operi noge u rijekama, Bosna je ćilimom zadstrta.
Prozno djelo” Bio jednom jedan” je sveobuhvatna slika ljudskih karaktera, kako gore pomenuti kritičar kaže ” Ovo je filozofska istina o čovjeku, istina koja potvrđuje da su ljudi međusobno slični jedino po tome što su svi različiti….
Duboka misaonost ovoga, na prvi pogled banalnog teksta, otvara pred nama nove vidike i postavlja pitanje: Možemo li mi sagledati sve različitosti ljudskih karaktera?
Bio jednom jedan car i ništa više.
A bila jedna ljepotica, bila lijepa, bila prelijepa i –ništa više.
A bio jedan prosjak, samo prosjak i ništa više.
A bio jedan bogat, bio prebogat, prebogat i ništa više.
A bio jedan pehlivan, bio samo pehlivan.
A bio jedan darovit da darovitiji ne može biti, darovit i ništa više.
A bio jedan mudrac, bio samo mudar.
A bio jedan sažaljiv.
A bio jedan duševan.
A bio jedan samo pio.
A bio jedan samo jak, samo jak i ništa više.
A bio jedan za džabe.
A bio jedan onako.
A bio jedan..
Onog cara skinulo sa prijestolja.
Ona ljepotica ostarjela.
Onaj prosjak ostao prosjak.
Onom bogatašu svo bogatstvo pusto ostalo.
Onaj pehlivan pao sa žice.
Onaj daroviti ništa nije napravio.
Onaj mudrac svakog savjetovao samo sebe nije mogao da nasavjetuje.
Onaj sažaljivi plako.
Onaj duševni duševno obolio.
Onaj što je pio – mahmurao.
Onom jakom se tobože divili.
Onaj što je bio za džabe i umro je za džabe.
Onaj što je bio onako, mogao je i da ne bude.
Onaj što je bio, bio je, ali nije ostao
……
Odabrane izreke Mevlane Dželaluddina Rumija, perzijskog pjesnika, filozofa,
pravnika, učenjaka i teologa (1207 – 1273). Interesantno je da je u SAD-u jedan od najpopularnijih pjesnika današnjice.
Njegovih sedam poznatih savjeta:
1-U darežljivosti i pomaganju budi poput tekuće vode.
2-U milosrdnosti i dobročinstvu budi poput sunca.
3-U pokrivanju tuđih nedostataka budi poput noći.
4-U srdžbi i nervozi budi poput mrtvaca.
5-U skromnosti i poniznosti budi poput zemlje.
6-U dobronamjernosti budi poput mora.
7-Ili se predstavljaj onakav kakav jesi ili budi onakav kakav se prestavljaš.
-Ako je tvoja misao ruža, ti si ružičnjak,
ako li je trn, ti si trijšće za potpalu.
-Tražiti put do ljubavi razumom, isto je što i tražiti svjetiljkom sunce.
-Vidio sam mnogo ljudi koji nemahu odijela na sebi, ali i mnogo odijela
u kojima nemaše ljudi.
-Strasti su poput vatre, a želje poput drva. Vatra se gasi kad ostane bez drva, a strasti kad im se ne ispune želje.
- Budi učen koliko hoćes, ali znaj da tebi pripada samo onoliko koliko te bude razumio tvoj sagovornik.
-Dvije stvari uništavaju život čovjeku;
– izdaja koja mu dođe od strane prijatelja i
– milost koja mu dođe od strane neprijatelja.
-Nije čudno kad ovca bježi od vuka, ali je čudno kad se ta ovca zaljubi u vuka.
Peti prilog:
Ovom prilikom želim da vam prenesem izlaganje Sadete Murić, najuspješnijeg nastavnika maternjeg jezika u Švedskoj za 2015 god.
(Ovo izlaganje je prezentirano na Konferenciji za ”Maternji jezik i višejezičnost
kao kljuć međusobnog razumjevanja” održanog u Štokholmu 19-20/11 2016.
Maternji jezik Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj od 90 – tih godina do ove Konferencije
”Većina nas Bosanaca i Hercegovaca smo se u ovoj lijepo uređenoj zemlji Švedskoj našli devedesetih godina iz dobro poznatih razloga.
Nismo to birali.
Međutim, kad smo se već našli tu gdje smo, trebalo je okrenuti se oko sebe i odabrati pravac.
Došli smo vični društvenom, kulturnom i profesionalnom životu.
Donijeli smo svoje obrazovanje, znanje i radne navike, pa nam nije bilo previše teško sve to usmjeriti u pravcu etabliranja u novo društvo.
Mnogi su pokazatelji našeg uspješnog uključivanja u sistem nove zemlje koja je s vremenom postala naša druga domovina.
Prije nekoliko godina je švedska TV u jednom od udarnih večernjih programa emitovala emisiju o uspješnim Bosancima i Hercegovcima u Švedskoj.
Bilo je pravo uživanje gledati više od dva sata nizanje primjera uspješnih mladih ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Svima nama na čast!
Prije tačno dva mjeseca (sredinom septembra) publicirani su rezultati istraživanja uspješne integracije u Švedsko društvo. Novine su bile pune naslova i tekstova o uspješnoj integraciji Bosanaca i Hercegovaca. Jedan naslov:
”Put integracije Bosanaca i Hercegovaca bio je bajkovit” (sagolik). Šta bolje i ljepše? Dakle, dokazani i kao uspješni pojedinci i grupa.
A, KAKO SMO POČELI?
Po dolasku smo smještani u stare napuštene vojne kasarne, ili na slična mjesta. Prostorije ogromne, ponekad su djelovale sablasno, vani snijeg i hladnoća, a ipak sve to je bilo blaže od onog što se osjećalo u srcu.
Radi djece, nismo očajavali, bolje rečeno nismo to pokazivali. Važno je bilo – sklonili smo se. Nadali smo se i preživljavali u uvjerenju da dolazi skori povratak. Na tavanskim prostorijama kasarne okupljamo djecu, vježbamo maternji jezik, matematiku i slično. Treba da su spremni uključiti se u školu odmah po povratku.
PRVI razlog učenja maternjeg jezika.
Dolazi transfer i zajednički smještaj po komunama. Uključujemo se u udruženja i nastavljamo sa učenjem i njegovanjem maternjeg jezika, iz još uvijek istog razloga (povratak) . Sav taj trud je bio spontan, prilično neorganizovan, ali bilo ga je.
Ubrzo djeca bivaju plasirana u školske razrede shodno starosnoj dobi. Nije im bilo lako, jezik nisu znali, ali znanja iz drugih oblasti su imali.
Angažuju se pedagozi Bosanci i Hercegovci kao asistenti učenicima i nastavnom osoblju. Djeca su dobijala pomoć na svom maternjem jeziku.
Tako se sad maternji jezik prakticira radi savladavanja drugih školskih predmeta.
DRUGI razlog.
Nažalost, vrlo brzo se pokazalo da od skorog povratka nema ništa. Ulaže se u uspjeh u redovnoj školi. Medutim, iz brojnih razloga maternji jezik nije smio biti zapostavljen.
Savez bosansko – hercegovačkih udruženja u Švedskoj (BHRF) bio je toga duboko svjestan i osnivaju se odjeljenja Bosanske dopunske škole. U prvim godinama osnivanja Bosanske dopunske škole znalo je biti i preko 40 odjeljenja sa velikim brojem učenika. Sad je taj rad imao za cilj očuvanje maternjeg jezika kao osnovne komponente identiteta.
Sve je više komuna i škola koje, poštujući zakon o pravima manjinskih grupa, omogućavaju učenje maternjeg jezika kroz redovnu nastavu. U ovoj oblasti vladalo je, a vlada i danas veliko šarenilo. To velikim dijelom možemo zamjeriti nama samima.
Kako su djeca postajala bolja u redovnoj školi, počela su se uključivati u razne aktivnosti svojih vršnjaka izvan škole, roditelji se etabliraju u društvo kroz zaposlenja, pa angažovanje oko maternjeg jezika jenjava.
Sve je manje odjeljenja Bosanske dopunske škole i time sve manji broj djece. Sad imamo osam odjeljenja računajuci i ona gdje je samo jezička igraonica, sa otprilike 200 polaznika. Previše smo htjeli odjednom
ŠTA ČINITI?
Odgovor će između ostalog, nadaj mo se, dati i ovaj projekat. Zato smo tu.
ZAŠTO je to važno, kakav i koliki je značaj maternjeg jezika znamo svi.
Kako iz programa vidimo, ovo pitanje će biti postavljeno i analizirano na stručan način i iz više aspekata.
Zato ću ja o važnosti vladanja maternjim jezikom reći ono što bih rekla na roditeljskom sastanku.:
Naša familija ne izgleda više onako kako je izgledala prije dvadeset i više godina.
Bili smo više vezani, ali ta vezanost je išla dobrim dijelom kroz ekonomsku zavisnost unutar familije. Sada više te zavisnosti nema.
Čuvajmo svoj identitet i familiju čuvajuci kulturu, tradiciju, običaje,vjeru.
Sve to zživi u u jeziku!
Dakle, jezik je izuzetno važan faktor čuvanja familije i familijarnih vrijednosti.
Zaći ćemo svi u starost ( u najboljem slučaju!). Starost, nažalost, često uključuje i bolest, vezanost za postelju…..Ako tada, kad smo najranjiviji, budemo imali nekoga pored sebe, bliskog, ko će nam nježno stisnuti ruku i kazati nekoliko lijepih, toplih, utješnih, srcu milih rječi na jeziku koji nam je zajednički i na kojem smo svemu učeni i odgojeni, neće nam biti previše teško, nećemo se osjećati usamljenim i život će uprkos svemu biti lijep.
TO SMO ZASLUILI!
Ako ne budemo imali tu nježnu ruku i te lijepe, utješne riječi ne bude nikog da nam ih kaže,
TO SMO ZASLUŽILI!
Poštovani roditelji , njegovati čovjeka u nama i u mladosti oko nas najlakše je i najljepše na svom maternjem jeziku.
NJEGUJMO MATERNJI JEZIK!